Tuga nam je domovina

Piše mi se noćas pjesma
Priznaću samo to, da me strah nagnao
A priznat neću da me strah života
Ta, mlada sam ja...

Promašio me vihor rata
Jer ne bih kadra da shvatim tad
Starim sad
A bol je odavno već star

Piše mi se pjesma
A rado bih si drski jezik pregrizla
Moji su me zvali
S mirom nikad nisu zaspali

Borim se i pobjeđujem
a moja mati nije ni znala
da me je dovom srca čuvala
a ni izgovorila ju nije

Mladost se smrti ne boji
NI tuge, ni samoće
Čak ni života se ne boji
I ne posrće

I ne shvatam ja ni sad
Onu koru hljeba
A mati i otac jeli nisu

I ne shvatam ja ni sad
U naručju im zaspah
I oni zanavjek budni ostaše

I ne shvatam ja ni sad
A shvatiću
Spržiće me jezikom drskim
Oprostiću

Kad mi okice sklopi na grudima
Ja više nikad usnut neću

...

Pisala mi se pjesma noćas
Poteklo je nešto
To stihovi nisu

To što se niz obraz slije
Ni u jednu pjesmu ne staje

...

I neka je djetinjasto!
I neka je nezrelo!
I neka je glupo!
I neka zvuči nepotrebno i suvišno!

Napisaću, stid me nije

Volim te tata!
Volim te mama!
Volim te Veliki Bato!
Volim te mrtvi braco moj!

Volim, nek odjekne kroz noć kad je tmine razastrla i kahar mi donijela!
Volim... spavajte s mirom.

Sanjam...

U bijelom si odjelu

Starica ti proseći prilazi

Ti sve iz džepova daješ...

Čak i sad, kad ni života više nemaš

Ti daješ...

A život tvoj bacila je niz rijeku...

Sanjam...

Pitaš me za fakultet

Pa eto...

Te stube nisu toliko kliske

Kol'ko te nad tvojim kaburom

Pitaš me za starog

Jutrom me budi milovanjem

Tim rukama...

Što te željne ostaše

A zemlju ti na lice mrtvo baciše

Svanulo jutro nije

Da me nije pomilovao

Odkad tebe nema...

A ja se pravim da spavam

Jecaj mu osluškujem

Ustaješ

Plaćaš kafu i odlaziš

Ne daš mi da idem s tobom

Kažeš, žuriš...

San se prekinuo

Opet mi nisi dao da ti kafu platim

Ni u snu!

„Kad primiš prvu platu“, govorio si...

E, pa ta kafa od mene

Ostade, braco moj... neispijena.

...

Daj mi, Svevišnji!!!

Daj mi dženetske bašće!

Daj mi da ga počastim!

Platiću Ti od svog prvog dobrog djela!

Platiću Ti od svog prvog iskrenog

La illahe ilallah!!!

Čudno je to, koliko je tuga intenzivan osjećaj. Čudno je to, da je mnogima draža od ravnodušnosti. Čudno je koliko mazohizma ima u nama. Čudno je da se pjesme pišu, da se sanja, da oči sjaje najradije s tugom... Čudno je kako se pogled zastavlja na tužnima koji se osmjehuju. Čudno je kako zagrljaji tad nesvjesno njima hrle. Čudno je...




Izdigni se nad tugom
To tvoja nije
Pogledaj tu petlju u vremenu
dok još goriš

Svoje vrijeme pustinjskom vjetru daješ
Nijedan cvijet sresti neće
Tek trnje
Da krvcu tvojih snova pusti

O Zabludjeli...
Kad zavapio nebi za dušom
Što smrt će osjetiti

Brišeš suze pred Bogom
Neće je oči vidjeti!?
Strah te...

Zastavljaš dovu na usnama
Neće joj više ime izustiti!?
Strah te...

Goriš joj kao svijeća u tami
I ovaj posljednji tračak daješ njoj!?
Izgorismo Iskra!!!

Zar te strah nije!!!?


Patim joj patnju
Sanjam joj snove
Svoje vrijeme koje nema
Dajem joj...

Uzmi, Tugo moja
Pokloni mi svoju noć
I osvani u mom snu
Gdje čut nećeš tišinu
Izdahni tugu mome uzdahu
Ovim posljednjim plamom
Upali kamin zamka svoga
I pleši u haljini bijeloj s anđelima

A tugu meni!
Tugu meni, Predivna...


Sretoh je na dnu "stepeništa krnjeg", kože crne, kose vatrene...  odrekla se besmrtnosti zarad prolaznosti... Njen vrisak ju je spustio u ponore, u samoće... Znaijemila mi duša kad ju je vidjela, čas sluteći odraz u ogledalu, čas opomenu... trgajući me iz mira poput udara groma. Ona je sve što u meni potajno čami, a što postati ne smijem, radi neba koje me čeka...

"O dušo smirena, vrati se Gospodaru svome"... dok još goriš...

Uspjela sam nagovoriti svog darovitog prijatelja da otvori blog. Žao mi je što se na taj potez odvažio taman kad su neki zločasti hackeri napali blogger, iako se iskreno nadam da ga to nece obeshrabriti.

Bilo mi je žao da svo to blago ostane skriveno u njegovim folderima, a da mnogi "sanjari" ostanu uskraćeni za jedno istinsko zadovoljstvo koje mogu da upriliče samo lijepe riječi nanizane u stihovima.
Znam po sebi, koliko mi samo zadovoljstva donesu neki bloggeri ovdje. Ne osjećam da tome mogu uzvratiti istom mjerom, ali zato, evo sad, imam čast da vam s ponosom predstavim jedno nježno pjesničko biće i da vam najavim radost na angelhammer.blogger.ba/

Evo jedna njegova pjesma, nažalost i jedina koju imam u svojoj arhivi, a koja meni neizmjerno puno znači, ne samo zbog njene posvete, već i zbog povoda.

Puno mi je značila... Hvala ti angelhammer!


Sestri

Ružan sam san sanjao
sestro moja
moje najdraže.
Svud zidovi, netaknuti
daždom ozidani
rosom okupani
A mi korake teške nosimo
i u grlu riječi
neizrecive...
Skamenjen cvijet sa nebom je srastao
na pola dušom rastočen
nekud pod zvijezdama.

Hladan je svijet
sestro moja
moje najmilije.
Svud snovi pogaženi
mukom razrušeni
riječima uprljani
A mi teške misli na srcu nosimo
i u očima poglede
nepogrešive...
Boga što traže.

Ružan san sanjamo
Sestro!
Nikad da utihne jed kad mori
pa mi krila lomi
Sestro!
Moje...
Na moja se krila popni
i ne gledaj ni gore ni dolje
svud nebo je od zemlje i suza
samo se drži za ruke moje
sestro...
Na rame moje glavu nasloni
dok se ne probudimo
sestro moja
moje najmilije.

Moji puti tebi ne vode

Želje krvi nigdje i nikad proživjeti neće

Gutaću tu čežnju kao pelin

Na dnu stepeništa krnjeg

Posljednji put će se sresti  pogledi

I usne nijeme

Izaći ću na stražnja vrata

Bićeš iza mene...

Zar  da krenem dalje bez tebe

Bez tvoga osmjeha,  Tužna moja...

Svaki korak, bliže rastanku,

A trčim...

Bližim se dnu

Na dnu si ti...

Na stepenici krnjoj

Na stražnja vrata izlazim...

Bez tebe...

Gusta  trava...

Neko me je pratio

Neki glas

Nije tvoj

I san se prekinuo.

Moji puti tebi ne vode...

Nikad saznat nećeš za skrivene stihove moje

Kao ni ja

Zbog čega te Bog ne učini dostojnom ljubavi...

Iz majčinog naručja dolazim

I tek otvaram oči

A već ništa nije kao u snu

Preda mnom su stube kliske

Bez njih se nikamo ne stiže

Naokolo sirčad ucviljena leže

Ni ustala nisu, a već se sa zemljom grle

A kud ću ja!?

Tijela krhkoga

Oka bojažljivoga

Da se borim...

Tata...

Ja oružja nemam

...

U rukama se ne nosi

To u njedrima kuca

Ni smrt barutom ne miriše

Kol'ko život krvlju

Nit' jauk odjekuje

Kol'ko poklik ratnika

Bori se!!!

I ne osvrći se...

Ako pak okreneš glavu

Ne! Majčino krilo nije malo

Ti si velika!

Taman za života!

Sanjam...

Žitno se polje zlati

Široko je...

Široko i veliko kao samo nebo

To polje je od kaplji znoja slanih

A nad njim oblaci terete nose

Čas kišom raduju

Čas munjama prijete

Za šta me to pripremaš, Svevišnji...

Ne bojim se tog bremena

Što ćeš na pleća da mi metneš

Al pred Tobom drhtim

Vapeć' da je Tebi u njedrima nosim

Što'no je ponesoše svjedoci Dana

I pred Tobom padam... ovdje

To slučajno nije

To amanet je moj

Dlanovima bilo njeno odjekuje

I ćutim kako prkosno pjeva

Ne!  Zaboravila nisam korak prvi...

Čvrsta je poda mnom bila

I mekana, onda kad padoh

Jer ustadoh

Da Tebi hodim

I s vjerom sad je stopama ljubim

Iz nje ponikoh

Njoj ćeš da me vratiš

Samo ona će da živi od smrti moje

Samo će njena djeca očiju sjajnih od ideala

Čuti pjesmu iz mrtvih usana mojih

Kad ih prekrije zeleno busenje...

Ovu sam pjesmu davno napisala, u vrijeme kad sam došla u Sarajevo da studiram, shvatajući taj svoj zadatak veoma ozbiljno, neminovnim za ostvarenje životnih snova. I ponekad me zbune moji pogledi unaprijed i unazad. Kad snom gledam u svoju budućnost, gledam na trenutak smrti s čežnjom i nestrpljenjem, a u isto vrijeme, sa istom tom čežnjom, osvrcem se na svoj dom i djetinjstvo, na svoj iskon. To je tako čudno... a možda i nije!

Zalazak sunca

Tako istrošena sintagma

Ali nikad je nisu prestali koristiti

Oni što slute svršetak

I nikad im sa sjajem sunca nije odlazila nada

Ali neke stvari odlaze u nevrat

Moje djetinjstvo više nikad svanuti neće

A ovu noć,  ni da odsanjam

Ne žuri, sunce...

Ni je meni do dječije igre

Ni školskih zvona

Ni maštanja pred počinak

Što te 'vako za zraku k'o za slamku hvatam

Ne žuri, sunce

Ne tješi me što ideš domu mome

Okupaćeš zlatom avliju

Razigraćeš sjene pod jabukom

Ne!!!

Ne žuri, sunce

Naboraćeš mi lice majci

Otkrićeš sijede u očevoj kosi

Prekrićeš ih zelenim busenjem

Ne žuri, sunce, ne otimaj mi!!!

Stani... samo jedan tren

Da pohrlim majci u krilo

Da me mazi

Da je ljubim...

I očevo oko ponosno

A kad pođem

Poći ću oka, duboka i sjetna

Lica ostarjela...

Al tad će već biti noć

I niko primjetiti neće da ja više nisam dijete...

Skamenjeni snovi

Tuga nam je domovina, rekla sam...

Slutnja ili...

Krvi moja, osjetila sam te...

Došao si mi u san da se oprostiš

I samo ćeš mi u snu ostati

Snovi moji...

Gdje je naručje koje će me k nebu vinuti...

Kad mi je u ruke spuste,

Crvenu rolnu... prokleta bila!!!

Zbog nje mi te se oči nisu nagledale!!!

Snovi moji...

Gdje su sad moji svatovi

Gdje je onaj nasmijani

Onaj što pjeva, plače i prijeti od ljubavi

Snovi moji...

Gdje su moja djeca

Gdje je onaj gizdavi

Što im bajramluk u njedra gura

Snovi moji skamenjeni...

Idite sad mome bratu,

Svjedočite ono što mi usne ne rekoše,

Što ruke ne izgrliše...

I molitvu, s kojom ste protkani, ponesite sa sobom

To je molitva za mene

Jer, ja ostajem...

Svi smo Njegovi,

Svi ćemo se Njemu vratiti

Bez tvoje vjere, brate

Njemu neišla!

Polje žita zrelog

Napojila si me čežnjom

I pustila niz rijeku

A vjetar sudnji oteo ti vjeru od uzdaha

I uzdigao je na nebo

Gdje ti nikad dospjeti nećeš

Tek ti ostala praznina

A mene valovi odnesoše u zemlju

Gdje stube grade prema nebu.

Naučiše me da se penjem

Naučiše me da sanjam

Od tebe mi osta samo koljevka od čežnje

I šapat proroka da ću te poznati tugom

I tražih te svjetovima

Odveć daleko od očiju uprtih nebu

I snom te vidjeh u polju od žita zrelog

I tvoj ruke što miluju klasje

Ali ne!

To bi samo dno stepeništa krnjeg gdje te sretoh

Pogled prazan

Usne nijeme

Nisi me prepoznala

U trenu postah ucviljeno siroče

Kroz suze te proklinjuć na vječnu samoću

Sad bih nazad

Sad bih nebu

A tek još korak vremena imam

Tek još odsjaj sunca na zalasku

I Njegovu presudu

Ti nikad nećeš biti majka

Ja više nikad neću biti dijete